27.06.2009.

Ljubavi sretan rođedan. Rođendan? Misli li opće netko što je to rođendan? Koja je svrha? Je li zaista svrha to što se svi napiju i zamalo poubijaju? Ja dosad nisam shvaćala. Nisam imala razlog da shvatim. 28.6.1995. rođena je ona. Djevojka koja zna sve o meni. Djevojka mi je uvjek davala nadu za dalje, makar je i sama nije imala. Djevojka koja me izvlačila s dna, makar i sama bila na dnu. Djevojka koja mi je spaslia život. Da nije bilo toga dana, sada bi bila na čakovečkom groblju, pod zemljom. Volim te najviše na svijetu. I hvala ti što postojiš.





Ljubavi.
Želim ti da budeš jako sretna u životu.
Želim ti da budeš zdrava.
Želim ti da budeš dugo živa. Da se ne ubiješ.
Želim ti da si nađeš nekog uberhot emića.
Želim ti da osmi razred završiš s 5.0 pa da se uguraš u neku ok srednju.
Želim ti da si nađeš neki prekul poslić u inozemstvu.
Želim ti da prestaneš pušiti.
Želim ti da se prestaneš opijati, jer je predivno biti trijezan.
Želim ti da smršaviš ali ne previše, jer si predivna.
Želim ti da se ne zamaraš s kilama i da oboriš rekord u jedenju kolačiča ^^
Želim ti da ostaneš svoja i da se nikada ne povodiš za drugima.
Želim ti da se nikad ne prestaneš nadati, jer možda je to sve što ćeš imati.
Želim ti da nađeš još puno dobrih frendova.
Želim ti da uspiješ i uživaš u životu.
Želim ti da voliš sebe.
Želim ti svu sreću ovog svijeta, jer to osobe poput tebe i zaslužuju.
Želim ti da me ne zaboraviš, kada više nećemo biti ovakve kakve smo sada.

Volim te.





PS: Znam da je danas 27. a ne 28. ali neznam hoće li me bit sutra.
<3

18.06.2009.

Šapat.

Sunce. Trava. Zrak.
Njegovi poljupci. Smijeh. Toplina večernjeg neba.
Vino. Sijeno. Meka livada.
Na tebi sam. Mir. Samo ležim.
Sloboda. Radost. Vrijeme.
Mak u kosi crvenoj. Pogled. Šapat na moje uho.
Treptaj. Smijeh. Nikad zaboravljen.
Samo moja. Ljubav.
Tajna. Psssssst.
Trenutak trajanja. Sada.
Možda ne zauvijek.
Moj.


Pjesma nije posvećena nikomu.
Samo moja nekreativnost. Hvala.

06.06.2009.

Teških udisaja i izdisaja ovog zagušljivog zraka, želim stati. Stati s ovime. Prestati disati. Sunce sja. Ubija. Ili ga sama činim tako ubojitim.Teških očiju uviđam čudne slike. Apstraktni ljudi koji me promatraju u čudu, kao da sam zapravo ja apstraktna umjetnička skluptura, izbuljenih očiju i razjapljenih usta.Dijelo nekog lošeg umjetnika. Treptaj. Teški treptaj. Oči ostaju zaklopljene. Ne otvaraju se više. No ovdije sam. Bolest. Bolst mog mozga. Bolest mog poremečenog uma. Bolest mojih očiju. Bolest moga tijela. Bolest mojih prstiju. Bolest mojih pluća. Bolest mojeg glasa. Bolest mojih riječi. Udisaja. Kraj. Ostaje samo vrisak. Bolnan vrisak. Hoću li pasti? Ne. Nasmijem se sama sebi. "Kučko, ti nikada ne odustaješ! Ajde glupačo, jača si od tog." Pomislim. Želim se boriti. Smijem se. Boriti? S kime? Sa sobom? Prepuštam se vriskovima. "Ne! Ne! Ne, pusti me! Pusti me! Molim te, ostavi me!" Nešto me opet probode. Udarac. Nogom? Neznam. "Pusti me..." Padnem. Udarih u tlo. Prepustim se bezosjećajnosti. Nerealnom stanju realizma koje postaje sve nestvarnije. Gubim se u mekoj, hladnoj pjeni, ostajući bez zraka. Sve dok se on ne vrati.

Izgubila sam igru ove frustracije.
Ubila me.



Just stop abusing us.

08.05.2009.

Jesu li ovo suze od sreće? Radosnice, kako ih zovu? Mislim da jesu. A u njima se mješa i tuga. Osoba kojoj se najviše divim, osoba koju volim više od ikog, osoba koja mi je spasila život, osoba koja mi je pomogla kad sam bila na dnu. Ona. Toliko nesavršena izvana. Crna. Sotona, nazvali bi je. A zatim bi im ona hračnula u facu one šmrklje iz grla i nastavila hodati bez riječiju. Ružna? Ne, posebna. Toliko lijepa. Prelijepa. Iznutra. A i iz vana. Sprema pomoći. Nesebična. Iskrena. Požrtvovna. Jaka. Ozbiljna. To je ona. Misli da je ružna. Da i ne vrijedi nešto. Danas joj rekoh koliko je predivna.

Ja: Oke... ovo bu mutavo da mutavije nere bit. Al ti si meni preljepa. Stvaro si lijepa. U bilo kojem smislu. Nisam tu neki gej geek. Ali...
Ona: (šuti ispočetka) Eh... Fala.. valjda... Ali nisam ljepša od tebe..
(nakupljaju mi se suze u očima)
Ja: Neznam. Ružna sam. Ne volim se.
Ona: Eh. Nikica ne seri. Misli ti kaj si hočeš.. Nemaš razloga plakati.


Ne rekoh ništa više. Plakala sam kao kišna godina. Iz razloga što ne vidi svoju ljepotu. Ljepota dolazi iz nutra. Ona je ta koja se zaslužuje voljeti. Nikad nije imala svoje slike. I nije ih željela imati. Znam da nije sretna. Vidi se u očima. Crnim očima.



Moje trijezno lice prošloga ljeta. 2008. gdine.
Još samo malena, trijezna djevojčica.
:D

05.05.2009.

Najbljoj prijateljici.
Ima toliko razloga zašto te volim. Lijepa si, pametna, duhovita, otvorena, iskrena, svoja, nimalo povodljiva, jednostavna si i jaka osoba. Razumna si i strpljiva, vesela, savjesna, obzirna, pažljiva. Toliko si posebna. Imaš sve. Samo što to možda i ne vidiš. Anoreksija nije put do sreće! Svakog si dana sve manja, mršavija. Pretvorila si se u kostur. Zašto?! Zar nije dovoljno da imaš sve, da si jedinsvena, predivna?!Nemogu te više gledati a da ne zaplačem. Ubijaš se. A i mene. Molim te, molim te, nemoj si to raditi. Nemoj ni meni. Pojedi nešto, molim te, molim te ljubavi jedi!! Barem mali keksić, malu bobicu grožđa. Ne želim te izgubiti. Ne želim da umreš. Ne znaš koliko patim zbog tebe. Ti znaš da ja jedina znam za tvoju bolest. I neću dopustiti da ti se nešto dogodi. Možeš me mrziti, ali ti se nećeš ubiti izgladnjivanjem. Mogu ti vidjeti svaku kost! Debela??!!! Trebaš pomoć. Možda ti ja nemogu pomoći, ali vjeruj mi, moraš se izvući iz toga. Ja te volim. Najviše na svijetu. Nesmijem te izgubiti. Shvati, to što radiš nije u redu.




Kolačič?!

Nedostaješ mi.

28.04.2009.

Naslov zanemarite. Moglo bi me biti sram za to što ću sad reći, ali nastavljam s pisanjem -.-'. To može samo moj poremećeni um. Da. Upravo sjedim u gej rozoj majčici i slušam Judas Priest. Onu predobru pjesmicu Worth fighting for xD. Jedem bombone. Uje. Razmišljam malo ja. Predobro je biti ja. Neželim biti nitko drugi. Radije bih odmah umrla kao ja, nego živjela kao netko drugi. Neželim ni odrasti. Ni ostariti. Neželim nikad otići iz osnovne škole, ni od svojih prijatelja. Želim zauvjek imati 50 kila i nositi šarene hlačice. I pederske emo majice. I biti dijete. I smijati se frendovima koji se tek uče pušiti. I dobivati dvojke iz matematike. I biti ponosna na svog brata. I biti ponosna na sebe. I biti vani samo do pola 10 jer sam pre mala da ostanem duže xDD. I zauvijek biti sa svojim prijateljima bez kojih nebi mogla. I želim se još pokoji put napiti, plesati, skakati, lizati lizalice (puuno njih), kupiti nove proljetne vansice da se ne skurim u ovim zimskim, i želim još dugo gristi noke, i biti nenamjerno bezobrazna, i biti previše obzirna, i biti onakva kakva jesam. S bilo kojeg gledišta, predobro je biti ja. Previše zanimljivo, zapravo. Uživam u životu.
Nemam baš inspiracije, pa ču izdvojit ulomak iz mog hipi pipi dnevnika.



Dear diary... Do I want to die?!

Bilo je 23:00 kada su moje ne baš mirišljave starke zakoračile u moju kuću. I onda sam se podrignula po mojoj omiljenoj piti od maline iz McDonaldsa. Zavalim se na kauč s osmjehom od uha do uha i razmišljam. Počinjem iz početka:
Ma ustvari. Jutro je nebitno. Ovaj će dio bit mutav al je potreban. Možete samo na brzinu preči očima ovaj dio. U 13:30 odem na trening. I po nas sve dođe bus jer je u Zg-u taj dan Treps. To je natjecanje u plesu. Jel. Sjedila ja sama u busu. Nadrkana. Loše volje. Došli smo u Trešnjevku. Veliko ogledalo xD. I vidim da mi je olokva oko oči užasno razmazana. Onda smo gledali probe od ostalih grupa. Tam. Iz drugih dijelova Ljepe Naše. Jel. Čirlidlsice neke. Užas. Ovaj dio je bio nevažan. Sad sljedi ono bitno XD. Sad čitaj sporije. Ne prolazi okom. Onak površno.
Bilo je oko 17:00. Ja, Iva, Stela, Sara, Nikol i Filip (frendovi iz grupe) smo otišli van, na igralište u toj znatno poznatoj Trešnjevki. Malo smo palamudili i onda kupili šečernu vatu. Puno vate. I onda su ostala dečurlija ponavljala za nama i kupovala ju. Pa smo se neš poljevali s vodom. Filip se naroljal. Pive. A jadan. Najviše. Onda je u 7 bila naša točka. Jao. Valjda ok prošlo. Mogli smo mi to i bolje. Onda smo otišli u bus. Sjedila sam na 5 minuta s Filipom, dok smo se vozili u McDonalds. Nisam mogla bilivit kak se taj čovek može napit. Onda smo svi otišli u McDonalds. Haha. I ja sam naručila onu ne „cool“, ali finu pitu od maline s sladoledom. Sjela sam za stol s Ivom, Stelom, Sarom, Filipom i malom od naše voljene trenerice – Enom. Ta mala nije ništ jela pa sam u tajnosti smazala cjeli njezin Happy Meal XD. Naravno.
Otišli smo natrag u bus. Ja sam opet bila s (naravno) Sarom, Nikol, Ivom i Stelom. A Fičo se tam negdi napred gubil. Bilo mu je zlo. Bilo je oko 21:00. I išli smo doma. Sjedili smo tam iza. Na kraju. Sasvim. XD. Slušali smo muziku [naravno], papali kekse i ostalo s McDonaldsa [naravno], zezali se [naravno], zezali Filipa i našu dragu malu Sv. Helenu, dogovarali se za buduča roljanja piva, napuhavali kondome [naravno]i najvažnije je zapravo da smo se svi još bolje i više upoznali, zbližili i sprijateljili. I zavoljeli. Skužila sam da je Nikol baš super cura. I da je zakon XD. A o ostalima imam super mišljenje več odprije. Mislim svako je zapravo super na svoj način. Samo ga trea upoznat. Hah, čak sam i ja super, na neki način. Nadam se. Valjda. Hah možda. XD.
Ok. Ovo je najvažniji dio :P: Sad!
Bio mi je bed otič doma. Bus je stao. Gotovo je, pomislim. Jel. Sa Sarom sam čekala starce da nas pokupe. Došlo mi je da ju zagrlim. Ali nisam. Nezna se nikad s njom. Otišla sam u auto. Ona je več bila izgubljena među desetogodišnjom djecom koja su tamo bila, iz nekog razloga. Neznam. Bila sam žalosna. A i jako sretna. Ko bi reko. Sretna.
I bilo je 23:00 kad su moje smrdljive starke zakoračile u kuču. Podrignem se i bacim se na kauč. I nakon pisanja ovog sranja opet razmišljam. I moj poremečeni um i dalje nastavlja razmišljati. Dok se u meni istovremeno mješaju oni glupi osjećaju tuge i sreće.

20.04.2009.

Novi post. I napokon zadnji. Neću više pisati :).
Prije nego što se zauvijek maknem s ovog bloga.hr, željela bi još malo pisati. :P
Prestajem jer smatram da mi to više netreba. Pisala sam kad sam bila tužna. Žalosna.
Neznam pisati o sreći, no mislim da sam sad sretna.
Rekla bi da nisam toliko savršena kao što sam željela biti.
I da sam nekim osobama lagala. Nisam savršena.
Ni lijepa. Ali sam sretna.
Najjadnija stvar koju sam ikad napravila je bila da sam lagala jednoj osobi da sam siromašna
jer nisam željela da me smatra razmaženom. Ni nisam razmažena xD. Ali eto.
Moj poremečeni um xD. Pronašla sam svoju sreću. Sad se mogu posvetiti važnijim stvarima u životu.
Izlascima, frendovima, životu. Imam sve što mi treba, a to su frendovi, koje sam uvjek imala uz sebe.
No bila sam slijepa.
Neke sam prijatelje čak našla i ovdje, na blogu.hr.

Šaljem veliki zagrljaj svojim virtualnim najboljim frendovima:
Ivani, zatim Tei, pa Iri, i Enoli .

Zatim najboljim prijateljima iz mojeg raza:
Jeleni, Klari, Veroniki i Rei.

Zatim frendovima s treninga:
Steli, Ivi, Nikol, Sari i Filipu.

15:36 - Komentiraj { 53 } Print - #